Nacionalni portal logo novine kakve su nekad bile

Kolumne

Zašto je Uljanik morao propasti? – piše prof.dr.sc. Željko Požega

Zašto je Uljanik morao propasti? - pita se u svojoj novoj kolumni za Nacionalniportal.hr prof.dr.sc. Željko Požega i odgovara kratko i britko ...

Objavljeno 29.10.2018
dr. sc. Željko Požega

Zašto je Uljanik morao propasti? – pita se u svojoj novoj kolumni za Nacionalniportal.hr prof.dr.sc. Željko Požega i odgovara kratko i britko …

Zbog principa “usitnjenog vlasništva“ – ono kada si vlasnik malog dijela nečega od kojega nemaš nikakve koristi niti to možeš prodati

Jedan bivši radnik, varilac iz Uljanika, za domaći portal opisao je što se godinama događalo u pulskom brodogradilištu, a ovdje ću izdvojiti nekoliko najzanimljivijih činjenica:

  • u firmi je svejedno radi li netko ili ne, svi su imali gotovo istu plaću,
  • radnik koji je potrošio kolut žice u mjesec dana imao je 400 kuna manju plaću od radnika koji je svaki dan potrošio kolut žice,
  • brodove radi oko 1.000 ljudi, 3.000 ljudi su administracija i šefovi,
  • neki radnici sjede, leže, spavaju, kartajuza vrijeme radnog vremena,
  • niži šefovi imali su plaće 7.000 kuna, šefovi hala 11.000 kuna, a viši šefovi blizu 20.000 kuna.

Kada ovo pročitate, pitate se kako je to moguće i zašto su se radnici tako ponašali? Zato što im je uprava to omogućavala, odnosno zato što je uprava napravila takvu atmosferu u firmi u kojoj se ne cijeni poštenje, znanje i rad.

Umjesto pozitivnog sustava vrijednosti, oni su postavili sustav uravnilovke u kojoj “radio ili ne radio“ imaš istu plaću. Dakle, radnici nisu ništa krivi, oni su se psihološki ponašali sasvim normalno u postavljenih uvjetima.

A zašto je uprava na takav način vodila poduzeće? Zato što nije iznad sebe imala jednog ili nekoliko većinskih vlasnika koji bi ih čvrsto kontrolirali, usmjeravali, nagrađivali i kažnjavali. Vlasnici potonulog brodogradilišta su mnogobrojni radnici sa vrlo sitnim udjelima u firmi. Dakle, ne možemo zaključiti da uprave nisu krive, ali možemo zaključiti da su se i razne uprave godinama ponašale psihološki sasvim uobičajeno u datim uvjetima kada vlasnik ne dolazi i nije ga briga.

Kada smo bili djeca, stalno smo dan i noć igrali nogomet i uvijek nam je bio problem sa čijom ćemo loptom igrati, jer se učestalo događalo da baš onoga čija je lopta majka ljutito zove da smjesta dođe kući, a on, dakako, ponese sa sobom i loptu … pa mi ostali ostanemo bez lopte u najzanimljivijem trenutku i kod najnapetijeg rezultata.

Kako bismo tome doskočili, odlučili smo nas dvadeset dati svatko 1/20 cijene lopte i kupiti zajedničku loptu s kojom ćemo igrati nogomet. I kako je završila ta lopta? Isto kao i Uljanik. Nakon nekoliko dana smo je izgubili jer se nitko nije sjetio ponijeti je kući.

Što je svačije, to je ničije…

Tagovi: uljanik, Željko Požega,

Autor: dr. sc. Željko Požega

Redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, predavač na Veleučilištu Lavoslav Ružička u Vukovaru i Nogometnoj akademiji u Zagrebu. Od 2018. godine na Ekonomskom fakultetu uOsijekuu znanstvenom je zvanju redovitog profesora i znanstvenog savjetnika u znanstvenom području društvenih znanosti, znanstveno polje ekonomije, znanstvena grana organizacija i menadžment. Što u suautorstvu, što samostalno, objavio je 89 znanstvenih radova te je sudjelovao na 57 znanstvenih skupova sa izlaganim radom. Predavač je na više od stotinu tečajeva, seminara ili radionica iz područja menadžmenta ljudskih resursa i upravljanja znanjem. Voditelj je ili suradnik na nekoliko znanstveno – istraživačkih projekata. Također, kao član tima sudjelovao je u izradi više od deset strategija razvoja, za više desetaka poduzeća obavlja poslove savjetnika iz pojedinih područja upravljanja ljudima. Rođen je 6. svibnja 1979. godine.

Imate više informacija o ovoj temi, želite li komentirati, napisati reakciju ili želite prijaviti pogrešku u tekstu?
Poziv

VIŠE IZ KATEGORIJE