Najljepše doba života je, čini mi se, otkad se rodiš pa tamo negdje dok ne prohodaš i ne počneš sigurnije hodati. U tom periodu našeg života svi su nam ljudi isti, ne smeta nam druženje ni s jednom osobom, zapravo nam ne smeta druženje s ni jednim živim bićem. Svakog grlimo, svakog volimo, sa svakim se želimo družiti, igrati, uz svakog možemo spokojno zaspati.

E, kad prohodamo i počnemo sigurnije koračati, tada roditelji počinju ozbiljnije primjenjivati pedagoške mjere prema nama. Odjednom je jako važno s kim se igramo, s kim se družimo, s kim smo u društvu, kako smo odjeveni, koje smo boje. Počinju nas uvoditi u svijet vjere, naravno, one prave, ne one krive u kojoj su susjedi. Majke nas dobrovoljno vode kod nekih muškaraca koji nas uče da su naše majke manje vrijedne i služe samo za rađanje djece, čišćenje i da su muškarcu na dohvat ruke kad ih zatreba, bilo seksualno bilo za malo fizičkog treninga u kojem ih premlati, a muškarci su ti, oličenje Boga, Alaha ili kako se već gdje naziva to svemoguće biće, jedini koji su vrijedni, imaju pravo glasa i spremni su i ubiti u ime vjere (svoje, naravno, one jedine prave).

Vremenski se baš poklapa da u vrijeme kad pohađamo školu i upijamo znanja, kad smo već pomalo izgubili ljudsku nevinost, nastavlja se psihološko-kirurška operacija oduzimanja ljudskosti. Uči nas se da je najvažnija stvar na svijetu novac, komad papira kojeg je izmislio netko tko se očito odmah rodio bez ljudskosti ili je, kako to psiholozi najčešće objašnjavaju, imao jako nesretno djetinjstvo i bio zlostavljan od strane jednog, ako ne i oboje roditelja.

Trenutak završetka školovanja se uvijek poklapa i sa završetkom kirurške operacija oduzimanja ljudskosti, jer smo gurnuti u Igru gladi, u život s predatorima svuda oko nas. Shvatili smo da nas svi žele uništiti, da nam svi žele zlo. I da nam svi stoje na putu! Ako nam je ostalo imalo nevinosti, imalo ljudskosti, imalo empatije prema drugom živom biću, u tom nastavku življenja, u toj borbi za opstanak to se izgubilo, nestalo, ishlapilo, isparilo.

Kirurški zahvat je do kraja uspio!

Mislim, ne mogu drugačije shvatiti, ne mogu si drugačije objasniti kako ono malo nedužno, ljupko, simpatično, slatko biće postane netko poput Hanžekovića, Horvatinčića, Plenkovića, Dalićke, Mamića, Bandića…?

Koliko ljudskosti moraš izgubiti da budeš njihov odvjetnik, da izjaviš da su oni nevini i ne trepnuvši okom?

Negdje sam pročitao da je postotak sociopata u društvu 1%. Mislim da je tu statistika debelo, debelo pogriješila.

Ne mogu kategorički zanijekati da i sam nisam sociopat, to bi trebali psihijatri utvrditi, no postupak Martine Dalić, koja promovira knjigu kojom se smije narodu, zapravo totalno ga ismijava i ponižava je postupak sociopata.

Postupak Kolinde Grabar Kitarović koja djeci  u lice kaže da imaju livadu je postupak sociopata.

Postupak Andreja Plenkovića koji gladnom narodu objašnjava da mu je zapravo dobro je postupak sociopata.

Postupak Hanžekovića (ne može se o mrtvima sve najbolje) koji sam sebe proglašava autorom i Kraljem ovrha je postupak sociopata.

Postupak Bandića koji glumi Purgera i kolekcionara zastupnika je postupak sociopata.

I mogu ih tako nabrajati unedogled, no za kraj jedan drastičan primjer.

Postupak naroda koji iznova bira one koji ga izrabljuju, protjeruju, ponižavaju je postupak sociopata.

Stoga jedno logično pitanje: jesmo li u nečemu jedinstveni u svijetu? Je li Hrvatska univerzalna država – država sociopata? Je li u njoj i iz nje potekao onaj 1% sociopata među stanovnicima Zemlje?

Gorkić Taradi

foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd

Tagovi: Gorkić Taradi, ljudskost,