Nedjeljko Marković je diplomirani socijalni radnik, vanjski član Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora, te član nekoliko Mostovih savjeta. Kako je u njegovom radu prisutna i tema kulture stanovanja, postavili smo mu nekoliko aktualnih pitanja vezanih upravo uz nju.

Cijena najma stanova u hrvatskim gradovima, a posebno u Zagrebu, neprekidno rastu i već su dostigle zabrinjavajuću razinu, ostavljajući mnoge bez mogućnosti osiguranja makar unajmljenog krova nad glavom. Kakvi su Vaši stavovi oko ovog problema? Što trebamo, a što možemo poduzeti u takvoj situaciji?

Stan nije samo obična nekretnina, katastarska čestica ili kuća/zgrada – on označava ukupnost našeg društvenog života – tamo gdje imamo stan ili kuću uobičajeno i naša djeca pohađaju školu ili vrtić, trudimo se živjeti što bliže poslu ili radimo od kuće, trudimo se pronaći prijatelje u „kvartu“ ili uspostaviti dobre odnose sa susjedima jer nam je dragocjeno vrijeme uz nama važne ljude. On također pokazuje u kakvoj zajednici živimo – koliko se ulaže u prometnice, signalizaciju, javne parkove, igrališta, biciklističke staze i sl. i koje vrijednosti živimo, od npr. razvrstavanja otpada, održavanja zgrade i poštivanja kućnih pravila pa sve do netoleriranja nasilja nad djecom nekog našeg susjeda jer su to nama neprihvatljiva ponašanja koja ne želimo u svojoj blizini – u blizini „našeg stana – doma“. Prema tome, stan ima veliku i emocionalnu vrijednost. Stambena kriza u Hrvatskoj traje dugo, već od sredine 90-ih kada smo obavili tranziciju iz prodaje društvenih stanova u privatne gdje su „sretnici“ riješili svoje stambeno pitanja, pa sve do danas kada je „imati“ vlastiti stan društveni imperativ.

Čini mi se da dio građana i dalje život u podstanarstvu smatra materijalnim neuspjehom i srami se toga. A razlozi su brojni – naslijeđe (kultura), uvjerenje da nam je to najbolja štednja za mirovinu ili za nasljedstvo našoj djeci, osjećaj mira u vlastitoj nekretnini, osjećaj „doma“ nasuprot osjećaja da si stranac u nekoj „tuđoj“ nekretnini. Zato u Hrvatskoj danas više od 90 % građana ima u vlasništvu svoj stan koji nije opterećen kreditima, odnosno hipotekama, i ti građani nemaju više potrebu za rješavanjem svog stambenog pitanja (ostaje im jedino problem vlastite djece – kako njima osigurati „dom“?). Oko 5 % građana su pod kreditima ili hipotekama (ti građani su u stalnoj opasnosti od bolesti ili nezaposlenosti koja im može značajno ugroziti prihode i dovesti ih u stanje da ih se deložira iz „vlastita“ stana u beskućništvo), a preostalih 5 % građana kao prijelazno rješenje je prepoznalo najam stana i dio ih i dalje živi kao „zaštićeni najmoprimci“. Dakle, negdje oko 10 % građana je neposredno zainteresirano za pitanje stanovanja i tu činjenicu nitko ne bi trebao zanemarivati, bilo da je riječ o stanovanju kao političkom, stručnom ili usko financijskom pogledu.

Kako nemamo regulirano tržište za najam stana (niti posebne gradnje za najam stana, osim npr. u Zagrebu), tako stambena kriza pogađa one koji nemaju mogućnost podizanja kredita – mlade, osobe bez stabilnih, predvidljivih mjesečnih prihoda, sezonski radnici i dr., a niti nemaju dovoljno prihoda ili nasljedstva da kupe stan na slobodnom tržištu bez bankovnih intervencija i postojeće cijene stana su im također nepriuštive. Cijene najma stana u Zagrebu su dosegnule vrhunac i nažalost ne vidim, barem kratkoročno, rješenje najma bez zajedničke intervencije države, Grada i banaka kao investitora. Samac u Zagrebu mora odvojiti gotovo 50 % svoje mjesečne plaće samo za najam – bez režijskih troškova i održavanja, a gdje su tek drugi životni troškovi?

Pratite iskustva drugih velikih gradova u Europi, možemo li neka od rješenja primijeniti u Hrvatskoj?

Volimo gledati što drugi rade, ali uglavnom gledamo razvijene europske države s tradicionalno jakom socijalnom politikom gdje je stambena politika jedan od njezinih najvažnijih elemenata državne politike – ona se povezuje i s obiteljskom i demografskom politikom (na odluku o broju djece u obitelji između ostalih čimbenika utječe i primjereno riješeno stambeno pitanje), kao i sa politikom zapošljavanja gdje se radna snaga kreće tamo i gdje, osim radnih mjesta, ima raspoloživih stanova, s priuštivom cijenom i odgovarajuće kvalitete. U Beču tzv. javni stanovi za najam su kvalitetom i infrastrukturom kao naši stanovi na „elitnim“ lokacijama i privatnim investitorima, a mjesečni najam iznosi oko 9 EUR-a po m2 (uzmite u obzir da je bruto minimalna plaća 1.500,00 EUR-a, a mjesečna socijalna pomoć za samca iznosi oko 800,00 EUR-a). U njihovim razmišljanjima kvalitetan stan je dio socijalnog prava građanina jer mu on omogućuje sudjelovanje u društvu, osoba koja ima podršku u stanovanju će se prije angažirati u traženju posla, pomagat će drugima ili će činiti manje štete sebi i/ili drugima (npr. manje će biti beskućništva ili počinjenja kaznenih djela uzrokovanih neriješenim stambenim pitanjem). Na krovu bečkog javnog najamnog stana su bazeni, a njihovo objašnjenje da će se tako mladi iz zgrada više družiti, zabavljati, a manje „besposličariti“ iz koje mogu nastati kaznena djela. A mi naplaćujemo ulaznice za javna gradska kupališta, a bazeni su postali izuzetno skup hobi za veće obitelji. Zato smo mi na počecima društvenog razvoja gdje su socijalne investicije (a javno najamni stanovi su socijalna investicija) promatrane kao kratkoročni trošak, a ne dugoročno ulaganje u najvrjednije kapitale – ljudski i socijalni kapital.

Analitičari kažu da je država u proteklih tridesetak godina gradila malo ili nimalo te je zbog toga i došlo do današnje nedostatne ponude stanova za najam. Slažete li se s takvim tvrdnjama?

Država je gradila, ali je mogla puno više i puno kvalitetnije! Naime, država se pokazala kao loš gospodar u upravljanju nekretninama – bilo da je riječ o planiranju ili provedbi stambenih programa, iznajmljivanju svojih nekretnina, i to više u smislu kvalitete tih programa, brzini i kreativnosti ponude. Država raspolaže s velikim kapitalom, u rukama ima zakone i institucije, i raspolaže nekretninama (bilo da je riječ o zgradama ili zemljištima), ali nije iskoristila svoju prednost u postavljanju stanovanja kao najvećeg društvenog projekta. To je vidljivo u brojnim problemima oko nekih redovnih programa za građane koji imaju prihode – npr. programu poticane stanogradnje gdje su brojni stanovi bili loše kvalitete i bez prateće infrastrukture, u mjestima gdje je najveća potreba takvi stanovi se izuzetno sporo grade ili ne uopće ne grade – npr. u Zagrebu, ili provedbi subvencioniranog kreditiranja koje je doprinijelo podizanju cijene stanova na tržištu. Država je lokalnim zajednicama „prepustila“ socijalnu stanogradnju za ranjive skupine koji ili nemaju prihode ili im prihodi ne omogućavaju niti najam stana, a kamoli kupnju. Nisu sve lokalne zajednice ispoštovale svoje zakonske obveze tako da na terenu imamo svojevrsni stambeni socijalni mix i unutarnje migracije. Zagreb je taj problem riješio dvojako – s jedne strane je povećao kapacitete gradnje i time većem broju građana omogućio rješavanje stambenog pitanja što je izuzetno pozitivna činjenica, ali ti stanovi su bili loše kvalitete, s nedovoljnom ili nepostojećom infrastrukturom (osobito prometnom i socijalnom) ili su getoizirani. Ako govorimo o javnim sredstvima, mislim da bi sredstva trebala biti usmjerena na kvalitetan i priuštiv najam, a ne na kupnju stana jer se time rješava problem konkretnih pojedinaca ili obitelji, bez šireg društvenog utjecaja.

Na različite ste načina uključeni u raspravu o gotovo svim vitalnim pitanjima povezanim sa stanovanjem. Što mislite o poticanoj stanogradnji, može li odgovoriti današnjim izazovima?

Kao što sam već rekao – smatram da bi javna sredstva trebala biti usmjerena za najam, a ne za kupnju stana, no to ne umanjuje vrijednost programa društveno poticane stanogradnje. Ona je velikom broju građana bila jedino rješenje za kupnju nekretnine. Navest ću vam primjer POS-a Zagreb – Špansko koji je trajao gotovo 7 godine s izgrađenim 31 objektom i 1 545 stanova. Ukupna vrijednost investicije je bila oko 901 milijun kuna, a poticajna sredstva RH oko 178 milijuna kuna. Dakle, taj građevinski zamah u Španskom je donio ogromnu investiciju gdje je RH sudjelovala s oko 20 % i svi su bili na dobitku – i građevinski sektor, prateće industrije, Grad, a najviše građani jer su dobili nekretnine za puno nižu cijenu od onih na slobodnom tržištu, odnosno uštedili su više od 30 % za troškove kupnje. No, i dalje to naselje „pati“ od nedostatka društvenih sadržaja, građani svoje poslove i dalje moraju obavljati prema centru grada, velike su prometne gužve i sl. Već sam spominjao Beč – tamo u javno najamnim stanovima – i prije nego su stanari bili useljeni – svoj prostor za rad su dobile udruge za mlade. Njima je nezamislivo imati naselja bez udruga gdje će se građani okupljati, gdje će dobiti informacije, savjete, stručnu pomoć ili gdje javno raspravljati, osobito djeca i mladi ljudi. To je primjer prave investicije u ljude, kao i u zgrade.

Kao društveni aktivist i socijalni radnik zalažete se za socijalnu pravdu i jednake šanse u zajednici. Jesmo li daleko od takvog društva?

Daleko smo od ravnomjerno razvijenog i sustavnog društva socijalne pravde i jednakih šansi, a za sada u Hrvatskoj imamo „džepove“, tzv. mini – socijalne države na lokalnoj razini koje su više ili manje uspješne u svome poslu. Mislim da je put do takvog uključivog i ravnomjerno razvijenog društva u odgojno – obrazovnoj i socijalnoj politici – prva pruža mogućnost svoj djeci da kroz vrtiće i škole usvoje temeljne vještine (od socijalnih, medijskih, digitalnih, poduzetničkih pa do matematičkih i tehničkih…), vježbaju i uče različite vrste inteligencija (osobito onu emocionalnu koja nam pomaže u osobnom razvoju – da razumijemo druge i prikladno se ponašamo prema drugima, poštujući sebe i razvijajući svijest o svojoj važnosti) i da bez obzira na socio-ekonomski status roditelja mogu biti punopravno uključeni u sve dijelove društva. Mislim da je to moguće postići, osobito ako odaberemo građenja društva u kojem je obrazovanje u središtu svih politika.

Druga politika, ona socijalna, daje mogućnost da oni sa slabijim znanjima, vještinama i prihodima (imovinom), oni koji nisu imali dovoljno „sreće“ na tržištu ili čije su početne (obiteljske) pozicije puno lošije od prosjeka, mogu „loviti“ korak s ostatkom društva i biti njezini članovi – a to znači da mogu npr. otići na more, jesti meso barem 2 puta tjedno, mogu živjeti u pristojnom stanu, pohađati vrtić, priuštiti odjeću za sebe i svoju obitelj, zdravstvene preglede, osigurati si izvanškolske aktivnosti ili jednostavno – imati mogućnost da djeca iz takvih obitelji mogu otići s prijateljima na sladoled, a ne da stoje sa strane i srame se svoje materijalne situacije.

Iz srama se rađa generacija mladih s niskim samopoštovanjem, ako ne vjeruju u sebe – kako će vjerovati svojoj domovini ili lokalnoj zajednici? Socijalna politika se temelji na solidarnosti – oni koji imaju više pomažu onima koji imaju manje, a zdravi pomažu bolesnima, i na supsidijarnosti – da imamo prvo snage, volje i znanja sami rješavati svoje probleme, a tek onda tražiti pomoć drugih (grada, države i sl.). Vjerujem da su te dvije vrijednosti najvažnije i za društvo socijalne pravde i jednakih šansi i želim da naše hrvatskog društvo živi te vrijednosti.

Kakva je Vaša povezanost s Mostom, koliko se mostovci uklapaju u Vašu viziju razvoja društva?!

Most je moja politička opcija jer dijelimo slične vrijednosti – društva znanja i učenja, rada, zauzimanja za druge i vjere da hrvatski građani mogu puno učiniti za sebe, svoju obitelj i svoju Domovinu. Pokazali su Mostovci diljem Hrvatske da imaju hrabrosti oduprijeti se korupciji, pokazati da vjeruju u pravnu državu i da žive kao prosječni hrvatski građani – oni koji vjeruju kako Hrvatska može puno bolje, puno više.

Tagovi: cijena najma, most, najam stana, stan,