Hrvatski nogometni reprezentativci svojom požrtvovanom igrom i osvojenim srebrom na svjetskom prvenstvu obnovili su u hrvatskom društvu, bar na kratko vrijeme, duh zajedništva, vjere u sebe pa čak i u bolje sutra. Naši dečki pokazali su da bez obzira što smo mala nacija možemo biti ravnopravni s velikima ako naporno radimo, igramo timski i pružimo priliku najtalentiranijima. Za uspjeh u bilo kojem profesionalnom sportu nužan je talent kao temelj ali i puno uloženog rada bez kojeg talent ne vrijedi ništa. Tako je to i u nogometu. Čak i u hrvatskom u kojem u pravilu osim talenta i rada trebate imati pravu osobu (mecenu) da vas „pogura“. Jedan takav mecena koji je gurao i dio hrvatskih reperzentativaca ovaj puta natjecanja nije pratio iz svečane lože nego iz susjedne BiH. Možda je i to pridonijelu rezultatu?

Ovo prvenstvo neosporno donijelo je puno toga dobroga ne samo na jačanju „duha nacije“ nego i na promociji Hrvatske. Svi smo dobili nešto dobro od njega. Neki su se potrudili dobiti i više (nego što su zaslužili). Posebno prestavnici političke vlasti koji su u cijeloj ovoj euforiji pokušali dobiti i koji bod za sebe. Potpuno nezasluženo jer svojom šutnjom, činjenjem i nečinjenjem doprinose širenju i održavanju močvarnog tla na hvatskoj nogometnoj sceni. Iznimke su rijetke, nekad je to bio Željko Jovanović koji je kao ministar bar najavljivao borbu protiv takvog stanja u sportu međutim mandat mu je prekratko trajao da bi nam dokazao svoju ozbiljnost. Danas su to u pravilu Mostovci koji često koriste prilike da za saborskom govornicom nametnu temu hrvatskog sporta, a i ne libe se javno prozvati „zaslužne“. Među njima često su prozivali i Zdravka Mamića puno ranije nego što je uhapšen, dok je ovaj bio otvoreno blizak s brojnim predstavnicima današnje vladajuće garniture.

Upravo predstavnici vlasti koji su koristili svaki mogući trenutak za samopromociju zaslužni su za to što se u hrvatskom nogometu ne možete probiti bez mecene pa makar bili i talent kao što ste Luka Modrić.

Često sam, posebno do ovog prvenstva, u svom okruženju slušao prigovore na povezanost Modrića i Mamića i podsjećanje na Modrićevo svjedočenje. Neki od mojih poznanika čak su na početku blago ignorirali prvenstvo i od zagriženih navijača pretvorili se u pasivne promatrače. Sve zbog svjedočenja naših reprezentativaca na suđenju Mamiću. Kad razmišljam o tome i ja zamjerim našim reprezentativcima, a onda se pitam bi li bio toliki moralist i legalist da sam u situaciji Luke Modrića koji kao dječak iz velebitskog krša vjerojatno osjeća zahvalnost jer bez obzira na sav talent u hrvatskoj nogometnoj močvari tko zna bi li uspio da nije bilo mecene mu Mamića? No možemo gledati stvari i iz drugog kuta. Da nije takvih kao Mamić koji su okupirali hrvatski nogomet, sigurno bi se hrvatskim talentima bilo lakše dokazati i probiti na mjesta koja zaslužuju. Ali to ne mogu riješavati sportski talenti nego ljudi koje smo izabrali da nam vode državu.