Amanda Ogden (30) ispričala je svoju priču za That’s Life…
Stojeći na prozoru, moj suprug Justin (33) i ja bili smo jako nervozni. Jesu li to oni? Pomislila sam, slušajući zvuk automobila koji se približava prilazu. Jedva smo čekali upoznati vrlo važne male ljude. Očajnički smo željeli biti roditelji. Šest godina smo pokušavali dobiti djecu. Jednom sam i uspjela zatrudnjeti, ali samo nakon dva tjedna imala sam spontani pobačaj. Odlučili smo se i na umjetnu oplodnju, ali ni to nam nije uspjelo. Bili smo bili slomljeni, financijski i emocionalno iscrpljeni.
Jednom je kolegica s posla pričala o svojoj usvojenoj djeci, između ostalog, rekla kako se je u početku bila njihova udomiteljica. Pitala sam se možemo li suprug i ja isto to učiniti.
Za četvrtu godišnjicu braka odlučili smo se na veliki korak – odlučili smo posvojiti dijete. Namjestili smo dječje spavaće sobe. Bili smo zaista fokusirani da prođemo sve provjere socijalne službe.
Očajnički smo čekali poziv socijalne službe i onda se upravo dogodilo to. U svibnju 2016. dobili sam poziv koji nam je promjenio život. ‘Postoji djevojčica od tri i pol godine i dječak od 11 mjeseci’, rekao je socijalni radnik. ‘Zanemareni su, a djevojčica ima probleme u govoru’. U tom sam trenutku, samo znala da nam je cilj se brinuti se o njima.
Istog trena smo otišli u kupnju kako bi im kupili odjeću i dječji krevetić.
Čekajući tako na prozoru, nismo mogli dočekati upoznati ih, istovremeno su se uvukle brige: hoće li nas voljeti, bi li se osjećali sigurno s nama… Kada se auto napokon parkirao ispred, odmah smo izjurili iz kuće njima ususret. ‘Možete ih i vi izvaditi iz auta ako želite’, rekao je socijalni radnik. Uzela sam tamnokosu djevojčicu, Noelle, a Justin je uzeo bebu Tylera. Bili su tako preslatki, ali šokiralo me je koliko su bili pothranjeni. Kada smo ušli u kuću, Noelle ju je promatrala sa širokim osmjehom na licu. Ovaj idiličan trenutak prekinuo je socijalni radnik. Rekao je kako je njihov slučaj zanemarivanja jedan od najgorih s kojim su se susreli. I još je napomenuo kako Tyler ima za tri dana rođendan.
Tim povodom smo ih odveli u igraonicu. Noelle je bila oduševljena, ali se nije znala igrati s igračkama. Dok je Justin sjedio na podu, u jednom trenutku mu je prišla i sjela ravno u krilo. Unatoč teškom početku života, Noelle je bila vrlo ljubazna i nježna. Zbog zanemarivanja nije mogla govoriti. Nije nam mogla reći što joj treba, koja joj je omiljena boja ili pjevati dječje pjesmice. Ponekad je uspjela samo izustiti “ne”, ali ostatak je bio piskav vrisak. Niti je htjela jesti za stolom i nije se navikla sjediti na stolicama. Čak je morala proći kroz dosta stomatoloških zahvata jer se ispostavilo da je zbog prljavih zubi jela bolno. Liječnici su nas upozoravali da nikada neće dostići djecu svoje dobi. Nisam u to vjerovala. Govorila sam da je iznimno bistra vidjevši koliko je radoznala o svom novom svijetu. Osim redovite govorne terapije, posvetila sam se podučavanju Noelle. Neprekidno sam se igrala s njom, pjevala sam pjesme i pomagala joj crtati. Bilo je posve iscrpljujuće, ali više nego vrijedno jer je naša odlučna djevojčica naučila nove riječi. ‘Tyler, idemo se igrati!’ bila je njezina prva rečenica nakon mjeseca dana napornog rada i truda.
‘Tyler, idemo se igrati!’ bila je njezina prva rečenica nakon mjeseca dana napornog rada i truda. U svibnju prošle godine – dvije godine nakon što su došli živjeti s nama – usvojili smo Noelle i Tyler. Usvojili smo i prekrasnu djevojčicu, Everly.
Noelle ima šest godina i Tyler četiri i su vrlo međusobno bliski, a i odlično se slažu i s Everly.
Noelle je stekla puno prijatelja. U školi su mi rekli da će pohađati nastavu s godinu dana starijom djecom jer je ipak prestigla svoju generaciju. Kada sam to čula jednostavno sam samo krenula plakati od sreće.
Iako im nismo biološki roditelji, sve troje smo od prvog trenutka odmah zavoljeli. Ponosni smo na njih.