Gospodarenje otpadom u Splitsko-dalmatinskoj županiji je nažalost još uvijek u 2005. ili 2007. godini kada su doneseni Strategija, odnosno Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za 2007. – 2013. u kojima stoji da će gotovo sav otpad završavati u pogonima za mehaničko-biološku obradu, a vrlo male količine planirane su za recikliranje. Upravo to je ishodište ideje kako nema ništa neobično da se otpad s Karepovca jednog dana počne voziti ravno u Lećevicu.
Zbog čega si ovakvo rješenje Split pa ni bilo koji drugi grad ne bi smio dozvoliti? Prvi konkretan razlog je taj da je Republika Hrvatska kao članica Europske unije preuzela obvezu reciklirati minimalno 50 posto otpada do 2020. Tako je jasno propisano u Zakonu o održivom gospodarenju otpadom kojeg smo donijeli tijekom pristupnog procesa. Međutim, to nije kraj, Europa je nastavila s Akcijskim planom kružne ekonomije kojim ide dalje u smjeru povećanja resursne učinkovitosti i smanjenja sektorskih emisija pa propisuje nove, više stope recikliranja od 65, 70 ili 80 posto recikliranja ovisno o kojoj vrsti otpada se radi.
Može li se išta od toga postići u ovim odavno planiranim centrima za gospodarenje otpadom?
Odgovor je ‘ne’, što se da provjeriti u prvom izgrađenom centru u Marišćini, koji je među ostalim problemima zbog širenja smrada iz pogona izgubio okolišnu dozvolu na Upravnom sudu u Rijeci prije manje od mjesec dana. Iako je proces prerade predviđen u Lećevici nešto bolji, rezultat će biti sličan, proizvod je inertizirana masa za odlaganje i gorivo iz otpada, uz vrlo ograničeno recikliranje.
Sagledavajući navedeno, jasno je da je koncept iz 2005. u koliziji s preuzetim obvezama iz 2013., a još je u većem problemu s konceptom kružne ekonomije iz 2019. u kojem centri poput Marišćine ili Lećevice nemaju što tražiti.
Zato je bilo važno promijeniti pristup otpadu na državnoj razini i Planom gospodarenja otpadom iz 2017. naglasak staviti na sortirnice, kompostišta, reciklažna dvorišta i centre za ponovnu uporabu bez kojih nije moguće otpad vratiti nazad u gospodarstvo kao predmet ili sirovinu. Ovakvi ekološki sadržaji omogućili su otoku Krku, Prelogu i sličnima da postignu stupnjeve odvajanja preko 55 ili gotovo 60 posto. Postavlja se pitanje jesu li čelnici gradova i općina svjesni da se moraju angažirati u uspostavi odvojenog prikupljanja i recikliranja, odnosno da danas nije dopustivo planirati puko premještanje s odlagališta u pogone za mehaničko biološku obradu, bez obzira što se centri kod nas nazivaju vrlo sugestivnim imenima poput Regionalni centar za čisti okoliš (Split) ili Ekoplus (Rijeka). Nažalost, dopadljiv naziv samo je varka, a emisije u zrak i vodu su iskušana stvarnost već u Marišćini, iznad Rijeke bez obzira na desetke milijuna eura utrošenog EU i javnog novca. Stoga je teško prihvatiti da je u Splitu, našem najvećem gradu na Jadranu, donesen Plan gospodarenja otpadom koji izostavlja i sortirnicu i kompostanu, te se jedino oslanja na budući centar za obradu smeća u Lećevici. To je unaprijed potpisan neuspjeh u ispunjavanju obvezujućih ciljeva, a još žalosnije i velika ugroza za krško zaleđe dragocjenih izvora vode u čijem je području centar nesretno smješten.