Ako postoji osoba koja može prepoznati istinsku, nenametljivu ljepotu nekog kraja, onda je to Hazen Audel – svjetski poznati američki putnik, biolog, novinar i istraživač, lice National Geographica i autor serijala Primal Survivor i Survive the Tribe. Gotovo tri desetljeća Hazen putuje najudaljenijim i najneobičnijim dijelovima svijeta, istražuje tradiciju i život zajednica koje žive u skladu s prirodom, ali rijetko se odlučuje za Europu. Smatrao je naš kontinent ne odviše “divljim” i neotkrivenim, ali nakon Međimurja, i područje Slavonije i Baranje pokazalo je kako se ovdje duboko diše.
Upravo je ovaj dio Hrvatske otvorio novo poglavlje u njegovim putovanjima. Kao i mnogi gosti prije njega, Hazena je posebno očarao kraj uz ušće moćnih rijeka Drave i Dunava, nad krajolikom koji je nazvao „autentičnom, tihom i duboko prirodnom Europom“. Osvojio ga je Kopački rit, kojeg je kao i brojni drugi turisti opisao kao „europsku Amazonu“. Za Hazena je ovo prostor u kojem čovjek nije gost, nego sudionik života rijeka, šuma i močvara.
Pogledajte i sami kako izgledaju ljepote Slavonije i Baranje iz Hazenove perspektive.
Ovaj niz lokaliteta koje je tijekom proljetnog putovanja 2025. godine istražio, sam Hazen kaže, promijenili su ga, a vjerujemo da ćete i sami razumjeti zašto je prijateljima zahvalio što su ga doveli negdje gdje stvarno pripada.
Ovdje je otkrio sve od dramatičnih litica i slapova Parka prirode Papuk, do vinograda Kutjevačkog vinogorja; od jahanja kroz poplavne šume na rubu Osijeka do susreta s konjima na ranču Ramarin. Posebnu emociju probudili su u njemu Vukovar na Dunavu koji je stoljećima oblikovao ovaj prostor, i Đakovo, čiji su ga katedrala, lipicanci i tradicija konjičkog uzgoja “ostavili bez daha”.
Njegov boravak nije mogao proći ni bez susreta s baranjskim, erdutskim i feričanačkim vinarima, a oduševila ga je filozofija hrane i vina „od polja do stola“, upotreba gline, drva i prirodnih materijala, kao i toplina ljudi koji tradiciju ne čuvaju zbog turizma, nego zato što je dio njihovog identiteta. Hazen je rado isticao da “ovdje ništa ne izgleda namješteno i sve je stvarno, živo, organsko”.
Na trenutke ga je osvojila i ona nestašna, razigrana strana ovog kraja – duh karnevala, slavonskih običaja i legendarna Baranjska Buša, dio nematerijalne svjetske kulturne baštine, u koju se odlučio i sam maskirati.
Sve što je ovdje doživio – od vožnje čamcem po Dunavu preko uspona na vinske ceste Banskog brda, do šarana na rašljama, kulena, domaćih jela iz glinenih ćupova i mirisa šuma – ostavilo je na njega snažan dojam, jer upoznao je Slavoniju i Baranju onakvima kakve jesu: autentične, široke, tihe, snažne i nevjerojatno gostoljubive.
