Sporan popis lektire koji je izazvao nezadovoljstvo u književnim i znanstvenim krugovima, prema stručnjakinji za dječju književnost Marijani Hameršak, završni je čin procesa sve labavijeg normiranja lektire za osnovne škole koji traje više desetljeća, a koji nema jasan cilj što se njezinim čitanjem želi postići.
U normiranju osnovnoškolske lektire nije jasno želi li se njezinim čitanjem postići čitateljski užitak, usvajanje književnog kanona, diseminacija knjiga i njihova statusa; sve to ili nešto od toga, objašnjava ona.
Što je najvažnije, nije jasno zašto se nešto od toga želi postići, kaže Marijana Hameršak i dodaje da se to pitanje može činiti “većim od samih popisa lektire i nastave književnosti”.
Ono se možda može takvim činiti, ali to ne znači da se od njega može vječno bježati. Dapače, najnoviji popis osnovnoškolske lektire vrlo zorno pokazuje do čega takav bijeg može dovesti, kaže viša znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i napominje da je neobavezan, time i neodgovoran odnos prema popisima osnovnoškolske lektire “dodatno stavio lektiru na raspolaganje promjenjivim dnevnopolitičkim, stručnim, strukovnim, nakladničkim i drugim zahtjevima”.
Popis svih lektira
Ona ističe da su istraženi različiti aspekti povijesti osnovnoškolskih popisa lektire te je uputila na mrežni dokument “Lektira u hrvatskoj osnovnoj školi”, koji sadrži sve naslove preporučene ili obvezatne osnovnoškolske lektire u drugoj polovici 20. stoljeća. Popis je autorski rad izvanredne profesorice Smiljane Narančić Kovač i poslijedoktorandice Ivane Milković, obje na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nastao u okviru projekta “Bibrich” uz potporu Hrvatske zaklade za znanost.
Koliko je moguće letimično vidjeti, popis sadrži više od tisuću jedinica i nešto manje naslova, jer pojedini se naslovi javljaju u više varijanti, među kojima se brojem različitih naslova ističu Vladimir Nazor, Branko Ćopić, August Šenoa, Grigor Vitez, Nada Iveljić i France Bevk.
Otkako se od sredine 20. stoljeća objavljuju, a od sedamdesetih kontinuirano definiraju u školskim planovima i programima, popisi lektire su se nerijetko i korjenito mijenjali, kaže Marijana Hameršak.
U popisima objavljenima od početka sedamdesetih do sredine 2000-ih nalazimo tek dvadesetak zajedničkih naslova, dodaje ona.
U skladu s prešutnim načelom neobvezatnosti, iz šireg popisa lektire za osnovnu školu kao obavezni naslovi propisivani su tek neki. Tako je sa svakim novim popisom broj uvrštenih naslova uglavnom rastao, što je kulminiralo popisom iz 2016. godine. Taj je popis lektire za osnovnu školu, kao što smo vidjeli, ‘likvidiran’ zajedno s reformom koje je bio dio, a u kojem su popisu svi naslovi bili samo preporučeni, objašnjava teoretičarka književnosti.
Ipak oblikovan neki tip kanona
Naime, prevlast izborno-preporučenog definiranja lektire u osnovnoj školi značila je da su učitelji i nastavnici tijekom desetljeća mogli birati naslove uglavnom sa sve većih popisa. Tako su se neki naslovi birali rijetko ili nikada, među njima i oni koji se iz perspektive znanosti o (dječjoj) književnosti prepoznaju kao vrlo važni, kaže ona.
Sve to otvara pitanje granica i svrhovitosti takve prakse, odnosno ne propušta li se time prilika za provedbu jasnije definirane i za sve učenike zajedničke ili barem većim dijelom zajedničke lektire, ističe.
Stoga se u raspravama, uz stalne zagovore rasterećenja, pojednostavljenja, osuvremenjivanja i još veće izbornosti lektirnih popisa, mogu čuti i glasovi koji, kada je riječ o lektiri za osnovne škole, zagovaraju jačanje njihove kanonske funkcije.
Prije nekoliko tjedana objavljen popis osnovnoškolske lektire navodi samo nekoliko lektirnih naslova, dok se odluka o izboru ostale velike većine naslova prebacuje na nastavnike. Zbog toga se o njemu može govoriti i kao o negaciji ideje regulacije lektire popisom, kaže Marijana Hameršak.
Ona ističe da je, sudeći po reakcijama na taj popis, u široj javnosti ipak oblikovan neki tip dječjeknjiževnog kanona koji čine tekstovi poput “Junaka Pavlove ulice”, “Petra Pana”, “Pipi Duge Čarape”, Twainovih romana ili Nazorovih bajki.
“Što će se s tim u nas ustvari tek formiranim kanonom zbivati u izmijenjenim okolnostima preostaje nam tek vidjeti”, dodaje.
Ključno pitanje što se i zašto očekuje od lektire
Marijana Hameršak kaže da je odluka da bi učitelji i nastavnici trebali potpuno samostalno određivati gotovo sve lektirne naslove dočekana ovih dana s izrazitim negodovanjem, čak i u onim krugovima u kojima su se sve donedavno zalagali upravo za slobodan ili što slobodniji izbor lektirnih naslova.
Pritom nije nedostajalo krivih ili nepotpunih informacija o tome kako je sam popis nastao i nestao, tko stoji iza njega i tko ga je u konačnici spreman argumentirano braniti, ali i o tome što znači da je neki naslov uvršten u lektiru, koji su naslovi i kada bili, a više nisu u lektiri i slično, kaže Marijana Hameršak.
Tako se, recimo, izostanak “Dnevnika Anne Frank” s tog popisa problematizirao i uz argument da se radi o djelu koje je preko šezdeset godina bilo u svim školskim lektirama, kaže ona i napominje da je taj tekst uvršten na prethodni popis lektire, kao i na popise iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, ali nažalost ne i one iz osamdesetih i devedesetih.
Spomenuti primjer, a mogla sam s lakoćom navesti i bilo koji drugi od mnoštva sličnih koji su cirkulirali ovih dana, sugerira da će nam argumentacijsko tlo lako izmicati pod nogama sve dok ne raskinemo s uvriježenim, ali često ipak partikularnim predodžbama o tome što je i što je bila lektira, odnosno dok se poučeni lekcijama iz povijesti ne vratimo na pitanje što se i zašto očekuje od lektire u obrazovnom sustavu, zaključuje Marijana Hameršak.
Piše: Ivo Lučić
(Hina)