Ima l’ mene tute? – Vjerojatno ne. – može biti kratki, sažeti, koncizni i sveobuhvatni imaginarni dijalog dvaju vlastodržnih političara okupljenih oko ideje crpljenja sredstava iz fondova europske unije. Kako počne, tako i završi.
Ako izuzmemo nekoliko sjajnih projekata i činjenicu da Kinezi grade Pelješeki most brže od hobotnice, što je mali čovjek u Hrvatskoj dobio od Europske unije!? Zašo bi se bilo tko od nas malih ljudi uhvatio za ‘prsa junačka’ i zapjevao Odu radosti kada vidimo premijera Andreja Plenkovića pod europskim stijegom u Bruxellesu!?
Većina više ne pjeva ni Lijepu našu. Das Lied der Deutschen, Amhran na bhFiann … i neke druge danas bolje zvuče. Mladi ne koriste ‘bombone’ europske zajednice razgledanjem svijeta i upijanjem znanja. Ne žive onu – ‘svuda pođi, ali kući dođi’, već ‘skucaju’ novac za ‘ticket’ u jednom smjeru …
Stevo Culej je ‘krvave gaće nos’o po Velebitu’ da bi vi danas bili bez roaminga u Europskoj uniji, odnosno telefonirali ‘bespla’ u okviru svojih paketa koje plaćate u domovini. Pomalo je ovo grubo, ali savršeno oslikava hrvatsko konzumiranje europskih ‘darova’, a u čitavoj našoj povijesti od 27 i nešto godina.
Rekao je to Ivanu Pernaru, mladiću iz saborskih klupa, koji sasvim korektno koristi tehnološke novotarije (za, ispričavamo se, katkad pizdarije) i saborsku plaću. Njih dvojice – ‘nema tute’.
Mladi siroti građanin Hrvatske nema novaca. Ne putuje po ‘bijelom svijetu’. Čak mu i niskobudžetne zračne kompanije figuriraju za nedostižan luksuz. Ako studira, glavni su mu problemi sufinancirani gradski ili međugradski prijevoz, nekadašnji bonovi za hranu, danas ‘x-ice’, stanarina kakvom ‘gazdi’, kojem je najveća radost uglaviti 5-6 kauča u stan.
Mladi siroti građanin Hrvatske, a u punom obrazovnom elanu i zanosu, pojma nema što su razmjena studenata i jeftino, skoro ‘bespla’ telefoniranje po ‘bijelom svijetu’. Da se ne lažemo, priča se po gradu da se djevojke ‘prodaju’ za prepaid bonove.
Ante Kovačević je ustvrdio kako ‘žena nije za mudraca, već za madraca’, i to Vesni Pusić, bivšoj ministrici nečega, a koja nas je, referendumskom voljom naroda, ‘uručila’ europskoj federaciji ‘na upotrebu’. Ni njih više – ‘nema tute’.
Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju kontinuirano se “na ulici”, televiziji, novinama, internetu govori o pogodnostima članstva. Ako bolje razmislimo, uvidjet ćemo da smo vrlo skromno informirani o tome. Razlog može biti osobna nezainteresiranost, a s druge strane nedostatnost i/ili nepristupačnost informacijama.
Kada bi smo si dali malo truda i “pročešljali” što nam je sve kroz 5 i pol godina donijelo članstvo u europskoj obitelji, zasigurno ne bi završili do ispijanja jedne kave, složit ćemo se da je to ipak kompleksan posao odvajanja žita od kukolja.
Primjerice, jedna je od pogodnosti jeftinije telefoniranje između zemalja Europske unije. U ovom slučaju nije sporna probitačnost, no do koje je to mjere zapravo korisno ako možemo besplatno razgovarati preko Skypea, Vibera, Messengera i drugih “blagodatima” online komunikacije?
Prema pisanju Jutarnjeg Lista, Vijeće ministara EU-a za promet, telekomunikacije i energetiku potvrdilo je akte prema kojima se regulira cijena telefonskih poziva i SMS poruka unutar država članica i prema kojima će maksimalno dopuštene cijene iznositi 0,19 eura po minuti za pozive te 6 eurocenti po poruci. Regulacija maloprodajnih cijena telefonskih poziva i SMS poruka primjenjivat će se od 15. svibnja 2019. godine, a Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti će prije primjene regulacije upoznati krajnje korisnike s detaljima.
Malog čovjeka ‘nema tute’. Nema on ni za ovaj telefon, a ne ‘po bijelom svijetu’. Morali bi naši vlastodržni političari ‘krvave gaće po Bruxellesu nositi’, da nam djeca ovakve i druge tekstove ne čitaju iz inozemstva kad uhvate ‘bespla’ Wi-fi.
Tekst: Alan Srčnik & Lucija Tokić
Foto: Pixabay