Često se u današnjim sportskim kuloarima može čuti ona poznata naša izreka “ili zlato ili ništa”, no jesmo li se ikada zapitali je li to rezultat pohlepe i vječnog nezadovoljstva ili jednostavno činjenica što smo toliko nevjerojatno uspješna sportska nacija da uspjehe naših sportaša već uzimamo zdravo za gotovo na dnevnoj bazi?

Otkako smo postali samostalna država, imali smo mira osloniti se na regularne dobre rezultate nekih sportskih ikona: Ivanišević, Šuker, Prpić, Kožul, Mavrović, Petrović, Rađa, Kukoč koji su bili neiscrpno vrelo dobrih sportskih rezultata, sve su to bili sportaši u samom vrhu svojih respektabilnih sportova, no nitko nije mogao predvidjeti da će se taj trend nastaviti u prvom, a pogotovo u drugom desetljeću 21. stoljeća. Poznati smo po tome da nikada ne uživamo u punom trenutku uspjeha već se brinemo za budućnost sa razmišljanjima “ovo je kraj zlatne generacije, što smo osvojili – osvojili smo.” No činjenica je ta da u 2018. godini smo dosegli dosadašnji vrhunac cjelokupnog sportskog uspjeha ove male države od nekih 4 milijuna stanovnika.

Podsjetimo, Hrvatska nogometna reprezentacija “ispunila” je svoj zadatak nametnut imenom “zlatne generacije” te na Svjetskom Prvenstvu u Rusiji osvojila fenomenalno drugo mjesto, sa nevjerojatnim igrama njenih pojedinaca među kojima se ističe Luka Modrić, koji je iste godine osvojio i nagradu za najboljeg nogometaša svijeta, prvi nogometaš koji je osvojio tu nagradu u posljednjih 10 godina, a da se ne zove Lionel ili Cristiano. Marin Čilić zadržao je mjesto u top 10 poretku u tenisu sa konstatno odličnim rezultatima tijekom cijele godine, a naša perjanica budućnosti Borna Ćorić napravio je ogroman pomak osvajanjem 14.mjesta, što je rezultiralom osvajanjem Davis Cupa i činjenicom kako imamo uvjerljivo najbolji teniski par na svijetu. Kad smo već kod parova, Mate Pavić je ostvario ono što nije nijedan hrvatski tenisač do sada – nalazio se na prvom mjestu atp ljestvice u parovima.

Ovo su samo fragmenti ovogodišnjih sportskih uspjeha, zlatne koke ove godine koje su u pozadinu stavile ostale hvalevrijedne rezultate naših sportaša koje više toliko ni ne spominjemo jednostavno iz razloga što smo toliko navikli na njihove medalje i uspjehe: Sandra Perković i dalje je neprikosnovena kraljica diska, Filip Hrgović niže odlične rezultate u boksu, vaterpolisti su osvojili treće mjesto na europskom prvenstvu što je okarakterizirano kao “loš rezultat”, košarkaška reprezentacija nam je puna NBA igrača među kojima su Dario Šarić i Bojan Bogdanović koji igraju prominentnu ulogu u svojim klubovima. Jedino što je privremeno palo u zaborav je skijanje, odlaskom nezamjenjive obitelji Kostelić sa scene što je bilo i za očekivati nakon toliko uspjeha, medalja i ukupnih pobjeda, no sportski bogovi su nam dali zamjenu u vidu mladog Varaždinca Marina Ranteša, ukupnog pobjednika bmx FISE kupa, koji će nas također predstavljati na narednim Olimpijskim igrama.

Stoga postavlja se pitanje, što to nas razdvaja od drugih nacija? Po čemu je Hrvatska drugačija od ostalih zemalja bivše Jugoslavije? Srbija je jedina koja se donekle može mjeriti, sa odličnim košarkaškim i odbojkaškim uspjesima, kao i Slovenija sa alpskim sportovima i košarkom, no sve je to i dalje jako daleko od našeg generalnog, šarolikog i sveobuhvatnog uspjeha u svim mogućim relevantnim sportovima. Usporedbe radi, naš prvi granični susjed sa gotovo jednakim brojem stanovnika, Bosna i Hercegovina, je teoretski anonimac na mapi sporta, tek sa ponekim tenisačem ili košarkašem u jačim ligama.

Razlog je teško kvantificirati, odrastanje današnjih naših sportaša u ratnom i životno opasnom stanju je naravno jedan od velikih razloga u usporedbi sa sportašima ostalih zapadnih zemalja, pošto je očito u DNA našeg sporta ugrađena ustrajnost, mirnoća, borba, suprostavljanje opasnostima, što je naravno uvelike pomoglo svakom našem sportašu u razvijanju vlastitih sposobnosti, a tu je naravno i podcjenjivanje ostalih zapadnih zemalja, jer, “što nam mogu ovi iz male Hrvatske?”.

No razlika u uspjehu sa našim susjedima je ono što je posebno zanimljivo, državama koje su prošle isto što i mi te imaju identičnu ratnu podlogu za uspjeh. Na to je teško dati ikakav suvisli komentar i faktualnu činjenicu, a da se pritom ne spominju razna sportska božanstva i sreća, nešto na što su sportaši u globalu alergični priznati. Jedino što možemo je uživati u našim sportskim uspjesima, zahvaliti sportašima na trudu i ustrajnosti u vremenima kad im njihovi sportski savezi nisu pomagali niti infrastrukturno, niti novčano, te zamoliti te iste saveze da dobivene novce od uspjeha sportaša ulože u izgradnju dostojnih trening kampova, jer ova dekada uspjeha se nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo, jedna ozljeda, jedna ogorčenost, jedno pribjegavanje drugoj zastavi radi boljih uspjeha je dovoljno da se sruši ova nevjerojatna sportska kula od karata građena 25 godina te da Hrvatska postane Armenija i potpuno nestane sa globalne sportske karte, stoga, zahvalimo se našim sportašima i poželimo im da uživamo u ovakvim Twitter objavama i narednih godina.

(Judy Murray, majka tenisača Andyja Murraya.)

Croatia win the 🎾 Davis Cup. They also made the World Cup ⚽️ final this year. And they have a population of just 4 million. Impressive. https://t.co/CdoycEs66q

— judy murray (@JudyMurray) 25. studenoga 2018.

Foto: EhB/Direktno.hr

Tagovi: 2018., Davis Cup, hrvatska, košarka, modrić, sport, tenisači,