U ljudskoj povijesti maske za lice koristile su se prvenstveno za skrivanje ili mijenjanje identiteta, ponekad u religijskim obredima, ponekad u tradicionalnim ceremonijama, a ponekad i tijekom počinjenja nekog zločina. Od Tutankamonove maske na sarkofagu do maske koju je nosio Casanova tijekom svojih noćnih aktivnosti, čovječanstvo je uvijek koristilo maske. Ako ništa drugo, barem jednom godišnje – na Noć vještica.
Ali što je s medicinskim maskama? Njihova je povijest vrlo zanimljiva i vezana za najveće pandemije s kojima se čovječanstvo susrelo. U 17. stoljeću u Italiji, kao i u ostatku Europe, bjesnila je epidemija kuge. Samo u Napulju je odnijela više od 300.000 života. Liječnici koji su tada požrtvovno pokušavali liječiti oboljele znali su da je u pitanju zarazna bolest, ali tadašnja medicina još nije otkrila ni bakterije, a kamoli viruse.
Smatralo se da se kuga širi mijazmom – „štetnim oblikom zraka“ ili drugim riječima smradom. A njega je naravno u izobilju bilo oko oboljelih od kuge, čije su teške inficirane rane širile nesnosne mirise. Rješenje je bilo sasvim razumno: posebna uniforma koja se sastojala od kožnog kaputa, kožnih čizama, kožnih rukavica i najstrašnijeg dijela – kljunaste maske.
Prepoznatljive maske sa staklenim otvorima za oči i velikim kljunom na nosu nisu, suprotno popularnom mišljenju, bile osmišljene da oboljelima utjeraju strah u kosti već je njihov oblik imao sasvim praktičan razlog. Liječnici su naime prije izlaska na teren u kljunove svojih maski gurali razne mirodije, cvijeće, slamu, začinsko bilje i što god su mogli naći što bi „eliminiralo“ miris smrti.
S obzirom da mijazmatska teorija nije bila točna, ni same maske nisu bile pretjerano učinkovite, iako je kompletna liječnička odora možda i imala učinka. Kuga se primarno širila putem buha, pa su debeli kožni mantili i pokrivenost čitave površine kože mogli umanjiti rizik zaraze.
Kuga je do danas ostala najgora pandemija s kojom se čovjek ikada susreo. Stručne procjene kažu da je od nje život izgubilo i do 300 milijuna ljudi, a Europa i Mediteran s njom su se borili gotovo 300 godina, od 14. do 17. stoljeća, pa se može reći da kuga nije imala samo drugi val, nego i treći i četvrti i tako dalje. Između većine valova proteklo je 10 do 15 godina, ali povjesničari smatraju da je značajnih epidemija kuge bilo i ranije, u Bizantskom carstvu.
U ranom 18. stoljeću pandemija kuge napokon je oslabila i život se polako vratio u kolotečinu, a doktori odbacili teška i neudobna kožna odijela i maske, u kojima su se ljeti zacijelo „kuhali“. Iako se na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće dobro znalo da udisanje određenih čestica iz zagađenog zraka zaista može biti štetno, zaštitne maske nosili su samo radnici u tvornicama koje su masovno nicale u industrijskoj revoluciji.
Tek krajem 19. stoljeća, francuski kirurg Paul Berger počinje tijekom operacija nositi zaštitnu masku preko lica. Njegova odluka temeljila se na radu njemačkog bakteriologa Carla Fluggea, koji je otkrio da se u ljudskoj slini mogu nalaziti zarazne čestice.
Berger je nekoliko godina ranije primjetio da tijekom uobičajenog govora iz ljudskih usta često lete sitne kapljice sline, pa mu se činilo logičnim da se osim dezinfekcije prostorije i instrumenata kojima se vrši operacija, treba dužna pažnja posvetiti i onome što nesvjesno izlazi iz ljudskih usta. Kako bi smanjio rizik da tijekom operacije slina medicinskog osoblja dođe u otvorenu ranu, on i cijeli njegov operacijski tim počeo je nositi maske sačinjene od šest slojeva sterilizirane gaze.
O svojim stavovima vezanima za nošenje maske Berger je održao predavanje u Kirurškom društvu Pariza 1899. a njegovo je otkriće dočekano s velikim oduševljenjem i odobravanjem!
Ipak se samo šalimo: stručna javnost obrušila se na Bergena drvljem i kamenjem. Tadašnjim kirurzima se ideja o nošenju nekakve gaze preko lica činila potpuno apsurdnom i proći će desetljeća prije nego se zaštitne maske počnu učestalo koristiti u bolnicama. Međutim, malo po malo, liječnici diljem svijeta počeli su uviđati smisao Bergerovih ideja i individualno donosili odluku da tijekom operacija ipak nose maske.
1911. godine u Kini se pojavila stravična epidemija, mančurijska kuga. Znakovito, smatra se da je njena pojava također bila povezana s trgovinom divljim životinjama, a pojedine protuepidemijske mjere koje su korištene tada, direktno su povezane s onim današnjima. Ograničavala su se kretanja stanovništva, uvodile karantene, masovno kremiralo preminule, a nosile su se i maske.
Najveću ulogu u svemu tome odigrao je doktor Wu Lien Teh, liječnik koji je diplomirao na Cambridgeu i koji se vratio u Kinu kako bi pomogao u borbi protiv epidemije. Wu je stigao u Harbin, mančurijski grad koji je bio epicentar tadašnje epidemije i u tamošnjoj bolnici izveo prvu obdukciju pacijentice koja je izgubila život od mančurijske kuge. U tkivu preminule otkrio je štapičastu bakteriju Yersiniu Pestis i zaključio da je u pitanju plućna bolest koja se prenosi kapljičnim putem iz ljudskih usta. To je u ono doba bilo u potpunoj suprotnosti s ustaljenim mišljenjem da se kuga može prenositi samo buhama sa štakora, a nipošto s čovjeka na čovjeka.
Međutim, Wu je bio uvjeren u svoje zaključke i naredio je svim liječnicima, medicinskim sestrama i pogrebnicima da obavezno nose maske. Baš kao i njegovog francuskog kolegu Bergera, medicinska zajednica ovaj potez dočekala je s podsmijehom. Neki su liječnici svoje neslaganje demonstrirali tako što iz protesta nisu nosili maske i često svoju odluku plaćali životom.
Smrt francuskog liječnika Mesnya, koji je odbijao nositi masku pa nakon nekoliko dana preminuo od zaraze, odjeknula je svjetskom medicinskom zajednicom. No, Wu je bio uporan i osim što je uveo obavezu nošenja maske, uspio je uvjeriti ruske i japanske vlasti da ukinu sav međunarodni i željeznički promet. Isposlovao je i zatvaranje granica. Zatim je prikupio peticiju kojom je tražio dozvolu da se preminule od kuge odmah kremira, što je ubrzo i odobreno. Do ožujka 1911. kuga je nestala, a na kasnijoj međunarodnoj konferenciji na kojoj su sudjelovali epidemiolozi iz cijelog svijeta, Wu je napokon dobio priznanje za svoj rad. Između ostaloga, postao je prvi Kinez koji je nominiran za Nobelovu nagradu.
On je na konferenciji detaljno iznio svoja iskustva iz borbe protiv mančurijske kuge, a ovoga su puta njegove međunarodne kolege poslušale savjete. Kad se u Europi 1918. godine pojavila španjolska gripa, nije bilo oklijevanja – maske su postale jedan od glavnih načina suzbijanja zaraze diljem Europe, a čak je i u pojedinim američkim gradovima uvedena opća obaveza nošenja maske za lice.
Nakon španjolske gripe medicinska zajednica bila je suglasna: maske zaista funkcioniraju. No, puno se eksperimentiralo s dizajnom, pa je tijekom 20 stoljeća nastao čitav niz različitih medicinskih i zaštitnih maski. Većina ih je bila napravljena od pamučne gaze, a tek u 60-im godinama su se počele pojavljivati moderne jednokratne kirurške maske. 1972. godine napravljena je prva respiratorska maska N95 (ili FFP2), koja je sredinom devedesetih postala uobičajeni dio standardne zaštitne protuepidemijske opreme.
Kada je pandemija koronavirusa ranije ove godine zahvatila Europu, čula su se razna mišljenja o njihovoj učinkovitosti. Nažalost, u situaciji globalnog kaosa i nestašice zaštitnih sredstava za medicinsko osoblje, mnogi međunarodni ali i domaći stručnjaci, pokušavali su umanjiti značaj i korisnost maski za lice. Iako se može razumijeti želja da se svaka dostupna zaštitna maska sačuva za liječnike, učinjena je pogreška čijih ćemo posljedica možda postati svjesni tek ako se zaista dogodi drugi val SARS CoV-2.
Gotovo svi epidemiolozi u cijelom svijetu, uključujući prvenstveno i Svjetsku zdravstvenu organizaciju, uplašenim su građanima govorili da maske ne štite od virusa i da ih ne kupuju. Malo tko je od nadležnih tada pomišljao da ćemo se s koronom “družiti” možda i malo duži period i da će biti teško kasnije okrenuti priču i građane uvjeriti da su maske ipak korisne.
Neki su kompromisno preporučali izradu maski od uobičajenih materijala koje svatko ima u kući. Te maske naravno nisu toliko učinkovite kao one industrijske, no brojna istraživanja koja su u međuvremenu provedena pokazala su da čak i takve “domaće” višeslojne maske mogu značajno umanjiti rizik od širenja zaraze. Neki smatraju da se naš Stožer trebao sa sličnim rješenjem obratiti i hrvatskim građanima. Jednake su poruke slali i američki i britanski i njemački i francuski (…) stožeri, pa ne treba čuditi da su slično postupili i naši stručnjaci.
U međuvremenu se situacija s dostupnošću zaštitnih maski stabilizirala. Pokrenuta je i domaća proizvodnja, mnoge su pošiljke stigle iz inozemstva i sada su maske opet dostupne u svakoj trgovini, doduše po znatno većoj cijeni nego prije pandemije. Takav je nažalost zakon ponude i potražnje.
Međutim, sad kad maski ima dovoljno, građani ih ne žele nositi.
Hrvatska se protiv epidemije s velikim uspjehom izborila drugim metodama – ograničenjem kretanja, zatvaranjem škola i javnih ustanova, smanjenim brojem osoba u zatvorenim prostorima, dezinfekcijskim sredstvima i ukidanjem društvenog života. Ruku na srce, maske većini građana zaista nisu pretjerano trebale, no metode koje smo primijenili imale su visoku ekonomsku cijenu. Hrvatska jednostavno neće moći ponavljati istu taktiku ako dođe do drugog vala i sasvim je jasno da će u tom slučaju maske postati važan alat u suzbijanju širenja zaraze. Ako želimo život bez “lockdowna”, morat ćemo se naviknuti na život s maskama.
No, što vrijedi dostupnost maski, ako građani ne vjeruju u njihovu učinkovitost? Kao posljedica vrludanja u ranim fazama pandemije koronavirusa, u međuvremenu se pojavio zanimljiv fenomen. Ne samo da ima onih koji ne vjeruju u koronavirus – ima onih koji su apsolutno uvjereni da iza sve snažnijih preporuka o nošenju maski stoji tajni plan globalne dehumanizacije, kontrole uma i tko zna što sve ne.
Danas kad na raspolaganju imamo ogromno znanje o bakterijama i virusima, kad se genetički kod potpuno novog virusa dekodira u roku od tek mjesec ili dva dana, kada nedvojbeno znamo da nošenje maske preko lica smanjuje širenje zaraznih bolesti i dalje ima onih koji osporavaju učinkovitost maski za lice.
Čini se da za neke vrijedi ono što je o britanski doktor i pisac Benjamin Ward Richardson na tu temu napisao u svojoj knjizi “O zdravlju i zanimanju”: „Sloboda volje je ponekad jača od znanstvenih dokaza. Dok ljudi ne počnu shvaćati njenu korisnost, maska će morati pričekati“. Knjiga je izdana 1879. godine.
autor: Dražen Stojčić
foto: unsplash
Imate više informacija o ovoj temi, želite li komentirati, napisati reakciju ili želite prijaviti pogrešku u tekstu?
© 2024 | Izrada i održavanje 
