Nakon požara u jakuševečkom reciklažnom dvorištu i novog slučaja trovanja Zagrepčana razgovarali smo s Ratkom Bedekovićem, vijećnikom Mosta u zagrebačkoj gradskoj četvrti Novi Zagreb – Istok i predsjednikom Udruge zaštite okoliša Jakuševec
Mjere li djelatnici “A. Štampara” dioksine i furane, kancerogene spojeve najgore vrste?!
Požar koji je na reciklažnom dvorištu u Jakuševcu planuo navečer 24. srpnja uplašio je i zabrinuo mnoge Zagrepčane, osobito one koji su tu noć morali provesti iza hermetički zatvorenih vrata i prozora. Gusti dim pun kojekakvih čestica i nesnošljivi smrad po kasnije provedenim mjerenjima i nisu bili opasni za zdravlje ljudi. Tim povodom razgovarali smo s Ratkom Bedekovićem, vijećnikom Mosta u zagrebačkoj gradskoj četvrti Novi Zagreb – Istok i predsjednikom Udruge zaštite okoliša Jakuševec.
U noći s 24. na 25. srpnja planuo je nerazvrstani glomazni otpad na reciklažnom dvorištu u Jakuševcu, došlo je do velikog zagađenja zraka u gotovo čitavom Zagrebu. Do kakvih ste informacija Vi došli i koje ste korake poduzeli?
Sam požar planuo je negdje između 19.00 i 19.30 sati. Čuo sam vatrogasne sirene i pogledao kroz prozor. S prostora odlagališta vidio se gust crni dim koji je vjetar nosio u smjeru Utrina i Središća.
Odmah sam nazvao svoje najbliže suradnike iz Udruge i biciklima smo se zaputili do nasipa odnosno ulaza na odlagalište. Došavši na nasip gdje je bilo mnoštvo civila, ali i djece, uočio sam brojne nepravilnosti i totalni nered.
U prostor odlagališta ulazila su djeca te mobitelima snimala požar iz neposredne blizine. Policijska vozila koja su u međuvremenu pristigla ušla su u prostor odlagališta i promatrala požar. Brojna civilna vozila koja su se iz smjera Zagreba kretala Sajmišnom cestom u pravcu Mičevca i Velike Gorice zastajkivala su kod ulaza i ljudi su mobitelima snimali požar iz automobila. Kako su gotovo svakih par minuta pristizale cisterne s vodom, ti osobni automobili otežavali su im ulaz na odlagalište i požarište. Vidjevši sve odlučio sam se spustiti do ulaza na odlagalište gdje sam zatekao zamjenicu voditeljice Podružnice ZGOS te sam joj rekao kako bi trebalo nazvati na glavne tv-kuće da puste upozorenje građanima da zatvore prozore jer postoji mogućnost da u dimu uz ostale štetne kemijske spojeve ima i dioksina i furana.
U neposrednoj blizini nalazile su se ekipe HRT-a i RTL-a koje su me molile da to kažem u kameru, što sam i učinio. Isto tako zamjenici voditeljice sugerirao sam da policija ukloni sve civile s prostora odlagališta te da policija počne regulirati promet na Sajmišnoj cesti da se omogući nesmetan prolaz nadolazećim cisternama s vodom. Budući da i ja i moji suradnici iz Udruge imamo iskustva s požarom u spalionici PUTO 2002. godine smatrao sam da moram reagirati jer su ljudi iz Ureda za hitne situacije došli nešto kasnije.
Posebno teška situacija bila je u Novom Zagrebu i okolnim područjima, ponajviše Utrinama, gdje je dim s otrovnim česticama prodirao i kroz zatvorene prozore. Koliko je Zagreb spreman za ovakve situacije?
Situacija je bila vrlo teška u većem dijelu Novog Zagreba, a kasnije i u ostatku čitavog zapadnog dijela grada jer su se štetne čestice zajedno s dimom spuštale na sva naselja i ugrožavala zdravlje većeg broja građana. Sam plamen je ugašen oko 22 sata, ali tek tada počinju problemi za moje Jakuševčane, te za stanovnike Dugava i Travnog Utrina i Zapruđa.
Prestao je puhati vjetar te su u roku nekoliko minuta naša naselja bila obavijena dimom i nepodnošljivim smradom koji je k tome izuzetno štetan po zdravlje ljudi. Zatvorili smo prozore i tako morali ostati do jutra.
Pokazalo se da Grad Zagreb nije uopće spreman za ovakve situacije te je u organizacijskom smislu izvjesno vrijeme vladala potpuna anarhija. Vatrogasci su se snalazili kako su znali i umjeli i na tome im zaista treba odati priznanje. Bojim se i pomisliti što bi bilo da je kojim slučajem trebalo evakuirati stanovništvo. Ured za hitne situacije svakako je potreban Gradu Zagrebu, ali taj ured treba biti koordinator, a ne pasivni promatrač. Stoga smatram da sustav civilne zaštite u Gradu Zagrebu treba reformirati iz korijena i postaviti jasna pravila.
Čuli smo da mjerenja koja su obavili djelatnici „Andrije Štampara“ nisu pokazala zabrinjavajuće rezultate. Treba li imati povjerenja u njihova ispitivanja?
Mjerenja koja su obavili djelatnici NZJZ “Andrija Štampar” treba uzeti s rezervom. Prvo, oni mjere samo određene parametre, ali ne mjere ono najbitnije. U situaciji kad gori golema količina glomaznog otpada u kojem je uz stari drveni namještaj bili i plastike, ali i brojnih drugih vrsta otpada, tvrditi da nije bili štetnih emisija je u najmanju ruku opasno po građane. Koliko je meni poznato NZJZ ne mjeri dioksine i furane, koji su kancerogeni spojevi najgore vrste koje je čovjek proizveo. Stari drveni namještaj proizveden je pomoću ljepila, aditiva i boja. Ti kemijski spojevi prilikom sagorijevanja sigurno ne proizvode skupe parfeme već su izuzetno opasni po ljudsko zdravlje.
Izražavam sumnju u rezultate mjerenja koje provodi NZJZ “Andrija Štampar” iz jednostavnog razloga jer ih financira Grad Zagreb, a ravnatelj Zavoda je nekadašnji pročelnik za zdravstvo Zvonimir Šostar.
Što uraditi da bi neželjene posljedice bile što manje?
Što se tiče neželjenih posljedica ovog požara sada je teško išta ispraviti, dima s odlagališta nadisao se velik broj građana Zagreba. Ono što zabrinjava je neodgovornost gradskih struktura koji očito sve skupa žele zataškati, a ne razmišljajući pritom da su otrovni dim udisala i mala djeca, ljudi starije životne dobi…
Kakav je zagrebački sustav gospodarenja otpadom, koji su najveći problemi?
Zagrebački sustav gospodarenja otpadom je pojam koji u praksi zapravo ne postoji. Sve se radi stihijski i bez pravog plana i programa.
Plan gospodarenja otpadom je mrtvo slovo na papiru, donesen zato što se, eto, po zakonu, mora donijeti. Punih 18 godina moja Udruga nudi gradu Zagrebu sustav odvojenog prikupljanja otpada, ali grad Zagreb za to nema sluha. A sam nije u stanju riješiti problem.
Oni očito misle da naš kolega prof. dr. Slaven Dobrović i prof. dr. Stanko Uršić nisu dovoljno kompetentni rješavati taj problem. Rješavaju ga “stručnjaci opće prakse” a rezultate imamo prilike gledati zadnjih 25 godina. Naravno, oni koji su preživjeli.
Ključni problem gospodarenja otpadom u gradu Zagrebu jest nepostojanje cjelovitog i organiziranog sustava. A razraditi takav sustav mogu samo istinski stručnjaci, a ne osobe koje bi vjerojatno pristale voziti i svemirski brod iako su ga dotad samo vidjele na televiziji. Osim toga, kod nas ne treba “izmišljati toplu vodu”, već samo treba primijeniti iskustva onih koji su problem otpada davno riješili na najbolji mogući način. Ako je Ljubljana mogla riješiti problem otpada u svega nekoliko godina, ne vidim razlog zašto ne bismo mogli i mi.
Mogu li se bitniji pomaci očekivati organiziranjem prosvjeda? Ovaj zadnji, organiziran pred zgradom Gradskog poglavarstva zbog požara otprije dva dana, nije ima većeg odjeka.
Organiziranje prosvjeda može pomoći u određenoj mjeri ako se pritom nude i konkretna rješenja. Što opet znači uključivanje struke. Jer, prosvjed radi prosvjeda ne rješava apsolutno ništa.
Ono što je bitno napomenuti na kraju jest činjenica da na zagrebačkom brdu smeća ima sve manje mjesta. I da će ga svaki danom biti sve manje. Gradske strukture očito su toga svjesne te se u posljednja dva tjedna otpad dovozi na brdo koje je “sanirano”. Gornji gabariti visine odlagališta bili su 50 metara. Sada se tih 50 metara diže za otprilike novih 10 metara. Po kojem propisu? Dokle, gospodo? Ispada da im je samo nebo je granica. Ali, ako se ovako nastavi za koju godinu Grad Zagreb će u postupku javne nabave morati potražiti transportne helikoptere jer kamioni neće moći toliko visoko dovoziti otpad.
Grad Zagreb planira otpad dovoziti na odlagalište u Jakuševcu do 2029. godine. Realno, mjesta ima za otprilike još 5 godina. Što je alternativa kad na Jakuševec neće stati više ni igla. Trg bana Jelačića, hipodrom, Maksimir? Kvartovska odlagališta? Razmislite, pet godina će protutnjati.