Hrvatsko – francuski okršaj na Lužnjikiju bit će deveto finalee u povijesti svjetskih prvenstava u kojem se sastaju dvije europske ekipe, te četvrto SP u nizu na kojem će slaviti neka europska momčad nakon što su na zadnja tri World Cupa slavile Njemačka, Španjolska i Italija.

Prvo ‘europsko’ finale u povijesti World Cupa igrano je 1934. kada su u Rimu snage odmjerili Italija i Čehoslovačka.

“Azzurri” su slavili 2-1 nakon produžetaka, a pobjednički pogodak je zabio Angelo Schiavio u 95. minuti. Čehoslovačka je povela u 71. minuti golom Antonina Puča, a 10 minuta kasnije je izjednačio Raimundo Orsi.

Četiri godine kasnije u Francuskoj u završnom susretu igrali su Italija i Mađarska, a aktuaalni svjetski prvaci su slavili 4-2 obranivši titulu prvaka.

Bila je to sjajna utakmica s tri gola u prvih 15 minuta, te četiri u prvom dijelu. Po dva gola za Italiju zabili su Gino Colaussi (6, 35) i Silvio Piola (16, 82), dok su za Mađare zabili Pal Titkoš (8) i Gyorgy Sarosi (70).

Talijane je do obrane naslova vodio glasoviti trener Vittorio Pozzo, jedini trener s dva svjetska naslova. Zanimljivo, Talijani su na putu do prvog mjesta odigrali četiri utakmice i u svakoj su primili pogodak.

Trebalo je proći skoro 20 godina da se u finalu ponov susretu dvije europske vrste. I to je bilo finale za pamćenje poznato i kao “Čudo u Bernu”.

U finalu je Njemačka pobijedila Mađarsku 3-2 i to nakon što je mađarska ‘laka konjica’ dobila njihov susret u skupini 8-3, a u finalu povela 2-0 nakon osam minuta golovima Ferenca Puškaša (6) i Zoltana Czibora (8). Izjednačili su Max Morlock (10) i Helmut Rahn (18), a pobjednički pogodak zabio je Rahn u 84. minuti. Njemačka je tom pobjedom prekinula mađarski niz od 30 susreta bez poraza.

Jedno od najluđih ‘europskih finala’ na svjetskim prvenstvima je odigrano 1966. u u Londonu kada je Engleska pobijedila Njemačku 4-2.

Utakmicu je obilježio (ne)postojeći pogodak Geoffreya Hursta u 101. minuti koji je prelomio susret. Niti danas nije poznato je li lopta prošla gol crtu. No, suci su priznali Hurstov gola za 3-2, a do kraja utakmice Hurst je u 120. minuti zabio za 4-2. Prije toga je postigao gol i u 18. minuti, a među strijelce se upisao i Marti Peters (78). Za Njemačku su zabili Helmut Haller (12) i Wolfgang Weber (89).

U Munchenu 1974. u finalu su igrali SR Njemačka i Nizozemska i ‘Elf’ je slavio 2-1. Nizozemci su poveli već u 2. minuti preko Johannesa Neeskensa, no domaćin je u nastavku susreta okrenuo rezultat golovima Paula Breitnera (25-11) i Gerda Mullera (43).

Bio je to jedan od ukupno 14 Mullerovih golova na svjetskim prvenstvima i svih 14 je zabio unutar kaznenog prostora.

U Španjolskoj 1982. finale su igrali Italija i SR Njemačka, a Italija je pobijedila 3-1. Talijani su poveli 3-0 golovima Paola Rossija (57), Marca Tardellija (69)  i Alessandra Altobellija (81), dok je gol za Nijemce postigao Paul Britner u 82. minuti.

Zanimljivo, Azzurri su na tom prvenstvu jedva prošli dalje nakon tri remija u skupini i razlike pogodaka 2-2.

Dvije europske ekipe u finalu smo gledali i 2006. u Njemačkoj gdje je Italija boljim izvođenjem jedanaesteraca pobijedila Francusku 5-3 nakon 1-1 u 120 minuta igre. Bio je to susret u kojem su golove zabili Zinedine Zidane (7-11m) i Marco Materazzi (19).

Njih dvojica su se našla u središtu pozornosti i u produžeetku kada je Zidane udario Materazzija glavom u prsa u 110. minuti susreta i dobio crveni karton.

Posljednji put europsko finale smo vidjeli u Južnoj Africi 2010. kada je Španjolska pobijedila Nizozemsku 1-0 golom Andreasa Inieste u 115. minuti.

Bio je to susret sa čak 14 žutih i jednim crvenim kartonom.

EUROPSKA FINALA
1934: Italija - Čehoslovačka 2-1
1938: Italija - Mađarska 4-2
1954: SR Njemačka - Mađarska 3-2
1966: Engleska - SR Njemačka 4-2
1974: SR Njemačka - Nizozemska 2-1
1982: Italija - SR Njemačka 3-1
2006: Italija - Francuska 5-3 11m (1-1) 
2010: Španjolska - Nizozemska 1-0 (prod)

(Hina)

Tagovi: finale, sp18,